ISTINITA PRIČA
ISTINITA PRIČA
Ovoj što ću vi s’g ispričam je cela istina. Ništa nesam izmislila, smem u sve živo da se zakunem. Ja sam si rođena u Zaplanje, a onakoj poblizu da vi objasnim i iz koje selo. Toj se selo zove Semče, a toj vam je između Mali Vrtop i Mali Krčimir, na gore kad se projde Barje kude si je s’g škola. E, od toj Barje će ovde da bude cela priča.
Tuj si ja imam nekakav rod. More neje nekakav, nego baš pravi rod. Tuj, u toj Barje si živi moja tetka Zorka i njojna ćerka. Tj tetka Zorka si je pomlada sestra na mojega baštu, a on si je pa imal i postaru sestru. Oni, taj postara mi tetka i moj bašta su s’g negde zajedno na onaj svet, jer i dok su bili živi, živeli su skoro u isti dvor. A ovoj Barje, toj si je jedna ledina sas nekol’ko stana u koji žive nekol’ko učitelja, a od kuće si je samo kuća od moju tetku. Ona je nekad bila žena na poznatoga Marka vodeničara sas golemi uši. Rasturaše se oni, ide muka, nevolja, pa se ponovo sastaviše, pred kraj, kad tetin Marko videl da nema kuj da ga pogleda. Takoj ga tetka Zorka posle ponovno venčanje urovi i dobi si njigovu penziju. Tuj si tetka s’g živi sas ćerku, k’o na pusto ostrvo. Pa, ’tele – ne ’tele, moraju jedna drugu da podnose. Još kad beo’ dete, bašta me nekol’ko put dovodil kude nju i mlogo sam volela da idem u Barje. A ona si mi je bila i kumica. Pošto bašta neje ’tel da mu stari kum krštevlja samo žensku decu, ja sam si treće žensko, a ima ni još, takoj si tetka men’ odnela u crkvu i krstila me. Lele, kakvo mi je ime dala, da se Bog sačuva! Pop voj rekal: ,,Aman bre, ovakoj lepo dete, pa da mu dadeš takvoj ime, ne ide si baš!’’. Takoj mene pop krstil i fala mu, neje neko ime, al’ neje ni Milunika. Al’ na ovoj da se vrnem, što sam zapamtila k’o dete. Kad god smo doodile kude nju, još od kapiju počne da vika: ,, Lele, ma zašto si pa s’g idete, nemam ’leb, danaske nesam mesila’’! Ono ti odma’ presedne doodak. Skoro si sas jednu sestru sedo’ u fiću, pa pravac u Barje. Al’ si znamo znanje. Ponesomo si mi ’leb, pogaču, sirenje, ovge za banicu, voće, povrće, kavu i šiker, ponesomo i za nju svašta. Zadnji put, neje bilo skoro, otidomo mi, al’ se nesmo najavile, jel nemaju ni telefon. Au, kad ni vide odozgor od basamaci, što mož’ poče da vika: ,,Ma pa li idete, ’leb si nemam! ’’ Podviknu i ja na tetku: ,, More bre tetko, kuj te pa pituje za ’leba! Danaske će si jedemo banicu i pogaču. Došle smo da se vidimo, znas da od naj rod još teb’ imamo i neje sve u ’leba’’. Smiri se ona malko, pa kad vide da istovarujemo vagon ’ranu, uozbilji se, zauze stav k’o zapovednik i poče da vika: ,, Aj, mori, pa kol’ko vi mislite da ostanete ovdeka, pa ste donele tol’ku ’ranu?’’ Reko voj’ nikol’ko. K noći će si idemo. Kad je takoj, nemoj da pravite banicu, ja ću si ispečem ’leb, a toj će turimo u ’ladnjak. Uzo’ ja od onoj testo njojno, nasuka sas sukaljku nekolko ovge, al’ ni to voj ne beše pravo. Turaj si što oćes u ’ladnjak, al’ salatu ne možeš, neje za tam’. Te mi lepo banicu i salatu doručkovamo, a ostade i puna panica sas banicu. S kompiri i s mleveno meso napravimo musaku al’ reče da smo mnogo krompiri turile. Izlezomo si mi u šljivar, al kad se vrnumo, tetka poče da vika: ,,pojede mačka banicu!’’ Mi k’o da nesmo ni čule. Opra’ ja sudovi, brknu’ u sudoperu za krpu, kad tamo, puna panica sas banicu, nepipnuta. Ne ’tedo ništa da kažem, samo si sas moju sestru pokupimo prnje, sedomo u fiću i reko’ na sestru: ,,ovaj si ga pa tetka pretera’’. Zasmejamo se obe i rekomo da ćemo za mesec dana pa da otidemo kod nju, opak je ona naša.
Izvini tetka za ovuj priču, al’ takoj si je sve, od reč do reč.